utorak, 27. ožujka 2007.

O utjecaju vlage na pubertet kišnih glista...


Šta god ljudima ne štima uvijek imaju neko opravdanje. Neki pojam koji bestežinski lebdi u zraku, zamagljen i nejasan većini. Ljudi su jednostavno takvi, bespotrebna opravdanja ih umiruju, vole mazat oči i sebi i drugima i koliko god tupili o razumijevanju zbilja je malo onih koji imaju vještinu stavljanja sebe u tuđu poziciju. Kako bi Lale i Čačinački Alkosi rekli: «Malo nas je al' smo govna».
Ako krene po zlu - najebo je Murphy, o pojmu sreće sam već pojasnila, onda sljede usudi, sudbine, karme, natalne karte, horoskopi i ina proročanska maglica.
Posebnu kategoriju za veslanje po rođenoj septičkoj jami čine tzv. Vremenski uvijeti i stanje na cestama. Svi znaju onu nizbrdicu kad sve «krene nizbrdo» i muskulfiber od valjanja kamena uzbrdo. Ljetne vrućine, Jesenska melankolija, Siječanjska besparica i Proljetni umor, meni osobno su od poznatijih i trudim se manje ih gurat među vlastita opravdanja za učinjeno ili neučinjeno.
Obzirom na datum evo prigodne sage o mučenicima:

Sjedim u subotu u birtiji, pijem kavu i prisluškujem neke dvije ženske i njihovu raspravu o «proljetnom umoru». Btw. inače sam sklona buljenju u tramvaju i zabadanja nosa u tuđe stvari. Koliko sam ja skontala taj proljetni umor bi označavao neku sjebanost u razdoblju od 21. ožujka do 21. lipnja.
I tako kukaju si dve druge. Jedna naflajbana u rano jutro a druga ono, Lacoste casual s pink torbicom za plac. (raspisan natječaj! : ko nagura 10 razbijenih jaja u tu pink tašku - ja šibnem kašiku masti na tavicu i pravim omlet!). Jada se ova sirota Aligatorica kako joj je spremačica groozna, lupa joj usisavačem čim dođe a ona je alergična na buku (vjerojatno i na prašinu pa nesmije sama brisat). Djeca su grozna i jedva čeka da muž bude na nekom usavršavanju u Belgiji pa će ih strpat na produženi boravak jer joj nije dovljno mira do 15 h, a muža je sramota da je ona doma a djeca u boravku do 5. Ova jadnija s fejk trepušama (pazi subota u 15 do 10 prije podne a trepke besprijekorno zaljepljene) je još pod dojmom svježe obilježenog stupanja u bračnu zajednicu (fešta je bila u Okrugljaku), tepe o medenom mjesecu i parama od «kum iz Nemačka».
I tako, tješeći jedna drugu u dubokoj boli, i tuzi obavijestile rodbinu i prijatelje da sve nedaće pripisuju Proljetnom umoru. Pao dogovor da će za Uskrs u Opatiju (jedna nema vozačku a drugoj je bed s Yaris-om na dalek put) upit malo sunca i pričekat Ljetnu sparinu da im zagorča život. Srknile nesicu i zapizdile do Generalturista.

Sirote toliko su bile umorne od tog proljetnog umora da su i mene umorile. Da me samo vidite, od subote sam ko ošpricana. Eto mi na sad, neka kad prisluškujem po birtijama.
Odo istrest pepeljaru kad glupa kućna pomoćnica opet nije došla i od muke se nabacit na kamaru posteljine.. ;)

lalalaaa
....zagrlio svemir...
Proljeće je i miriše trava...mora da je susjed zapalio frulu ;))

srijeda, 21. ožujka 2007.

Svi koji imaju sreće, molim dva koraka naprijed!

Koje usrano vrijeme! Baš mi i nije dobro sjelo na ovu gripicu koju još lagano vučem. Zadnjih par sati baš razmišljam o sreći. Obzirom da su sati sitni, a ja sretna nije ni čudo ;)
U stvari ne kontam baš da li sam ja sretna ili ne (inače smatram da jesam) nego onako faktički jel postoje oni koji imaju sreće i oni koji nemaju? I da li se to uopće može tako podijelit kao: “ajmo u vrstu, pa svi koji imaju sreće molim dva koraka naprijed”? Mislim, činjenica je da ako promatraš par stvari, bića ili koječega i ako ih uspoređuješ, možeš ih zbilja podijelit na one što imaju ili su imali i one koji nemaju ili nisu imali sreće. I onda meni krće zbrka....
Evo za primjer gledam svoje grbave prste na ruci. Na desnoj sam polomila sve osim palca, i to u šusu - odjednom. Pa me sad zanima jel taj Palac imo sreće il' koji k..? Il sam ja imala sreće pa nisam prebila i Palac i ostale Prste lijeve ruke? E sad ako Prsti imaju neki socialni život sami među sobom (recimo ;)) pa se jedni pred drugima prave važni pa ispadne da je super stvar “biti prebijen” i onda se kurče jedni drugima u stilu: “E stari znaš kad je mene ova prebila,ccc… čoeče na dva mjesta sam puko. Mjesec dana gipsa!” Pa onda ovaj drugi njemu kaže: “ ma da al ja... pa ja sam jednom ubo u govno e to ti je muka” i šta onda šta??...onda je Palac običan papak, sroljo, mlitavac! Najveća dogodovština mu je da je ustopo Zlatka Kramarića, a on čak više nije ni gradonačelnik! Činjenica je da ga je zbilja ustopo dok je Zlajo bio na toj funkciji nestat će, mlade generacije Prstiju uopće ne prate politiku, malo je takvih… Prstićice uopće ne padaju na intelektualce i ako se pod hino ne prebije nikad neće zahaltat neku zgodnu. Još ako dobije neku groznu bradavicu e onda zbilja Palac nema sreće!

Ono što ja u vezi same sebe smatram je da sam zbilja sretna, onako u globalu čak i presretna. Al ope mislim da svu tu sreću nekako odradim zaslužim il šta ja znam…
Nikako nebi htjela da me neko smatra “Srećkovićkom”, brijem da je to čak neka negativna konotacija. Kad se kaže da neko ima sreće odmah mislim nešto kao “ma krumpiraš, jebote taj ima sreće”
Ako se gleda da sam u dobi od 4 godine pala u koto kipuće vode i ostala živa, i bez ožiljaka ( pusa na nebo anđelu Fajzi!), preživila rat zajedno s cijelom obitelji, financijski neovisna (potpuno od punoljetnosti), našla nekog divnog dečka i doživila 25-u onda sam imala sreće.
A ako se gleda da nisam završila faks (ok, nisam se baš ni napatila učeći), nisam kreditno sposobna, nisam kćer nekog bogataša koji bi joj sredio i faks i poso i kredit i nisam dobila na lotu e onda baš i nisam imala sreće.
Pa sad ako netko može, nek prosudi jesam li srećkovićka-krumpiraš-lopatar il sam pehist ko pehar na Grand slam-u?

…………………………………..

E sad sam pročitala post i skontala kak sam zabrazdila, neću ga obrisat. Nek me podsjeća o kojim ja glupostima razmišljam u 3 ujutro. Đizs koja bena i kakvo baljezganje??!!!
Kažu da se bolje rodit bez kurca nego bez sreće jer ako maš sreće i kurac će ti narast.
Ma ja bi popizdila da sam srećkovićka i da mi kita naraste, voli bit žena i bila bi totalno nesretna s tim u gaćama.
Ugl. ‘ko god ima dve ruke i dve noge i mrvu zdrave pameti ima sreće (ako ovo ne pročita!).

Eto šta je nama naša borba dala!
(pogledajte ove se dve čine presretne dok pjevuše)
A ja si odo za kaznu prebit palac pa spavat!

petak, 16. ožujka 2007.

"Muškarci su iz birtije, žene su s placa"

Hu malo me popušta bijes al ću si dat za pravo da se iskalim na ovom postu.
Ugl. vikend je odlično prošo doma ali je brzo sva radost isparila kad sam došla u Zg. E tu je počelo jebanje majke. Uglavnom tjedan za skočit kroz prozor, ćopilo me sve od gripe zaostatka s poslom, proljetne depresije do sve ijedne sitne zapreke koja mi se mogla nemilosrdno bacit pod noge. Ništa me mimoišlo nije. Postala sam čangrizava debela baba koja na ništa nije oguglala, koju sve živcira i koja konstantno pokušava unijeti red u ovo globalno sranje od nereda. Eo sad se ispucam i obećavam sama sebi da će me popustit čim sve sasujem u ovaj digitalni tariguz papir kojeg je neko slučajno na vrpi đubreta zakačio s vilama i ostavio na kamari među sijenom.
Pa počnimo
Kao prvo za vikend nisam uopće otišla do bake, baku koju beskrajno volim, premda mi je 100 puta popila živce, premda se zakačimo svaki drugi put (prošli put žešće, pa sam se sad trebala ispričat). Baka je stara i draga i divna i voli da joj dođem, i nisam nikad bila doma da ju nisam vidila i da joj se bilo šta desi ugrizla bi se za guzicu jer joj ovaj put nisam došla.
E onda kad sam došla doma čekao me kuršlus u stanu (zasluge pripisujem mom dragom i ekipi), kojeg nisam stigla pospremat sve do danas, tj. maloprije.
Mrzim prljavi stan, prije me to nije smetalo ali sad poludim. Primorana sam radit u prostoru u kojem živim i ne funkcioniram ako je nered. Koliko god mislim da me zaboli dupe dok su čaše na stolu i kamara veša u kupaoni, toliko me svaka sitnica ometa i koči i usporava. Uz sve to me skrkala gripa, migrena i ona jebena kostobolja ili šta već je. Imam jebenu upalu sebe. Pucam na živce i istresam se na nekome kog beskrajno volim i koji me trpi svakakvu a jednostaavno si nemogu pomoć. U stvari sam svemu sama kriva. Serem i prigovaram samo kad puknem, inače ja sam ta kojoj ništa nije teško, onako malo mazohistički čak i uživam u utrci s vremenom. Volim dan u kojem sam stigla sve napravit; odradit šljaku, skuhat ručak, dat pusu kad kaže da je bilo fino, složit pizdarije po policama, raširit mašinu veša, suhi složit, sa smajlom dočekat Seinfilda, pročitat koju stranicu knjige i onesviještena zaspat. Trenutci u kojima pucam su kad to niko osim mene ne primjećuje, čak sam u poziciji da me se smatra nenormalnom. Možda je to normalno ali da, ako baš moram reć! Da, ja dijelim ordenje, riječi hvale i sitne pizdarije I JA ŽELIM ORDEN svaki put kad sam divna i krasna!! Nisam prije bila ni približno takva, i sad sam u totalnoj dilemi jesam li onda bila bolja ili je ovo normalna promjena a nenormalno je tražiti orden??
Pa fak bakćem se sa svime u ovih 33 kvadrata. U tom prostoru je pet jebenih ormara, dva kreveta, bicikl, usisavač, vešmašina, dvoje ljudi, dva stola, fotelja, uredska stolica, tri stola, dvije stolice, stalak za sušit veš, daska za peglanje, dvije napuhane lopte za pilates, padobran, televizor, kućno kino, dva kompa (jedan ne radi), sto kaciga i hrpa koječega potrebnog za svakodnevni život (kablova, suđa, punjača, lampi, cipela..) I sve to pokušavam održavat bez prašine, čisto i mirišljavo. Pa i normalan bi popizdio?
Da se razumijemo uopće ne tražim pomoć niti pare za čistačicu želim samo da mi se ne otežava i želim JEBENI ORDEN!!
Neotežavanje je moguće na sljededći način:
- bicikl neka ide na terasu na katu ( uvijek ispada blato iz ripni )
- cipele u ormar kad se izuju (inače se zapletem u njih kad god prolazim)
- prljavi veš, koliko god se čini da je logično strpat ga u mašinu toliko je još logičnije da ga se strpa u korpu za veš. Ako je punim zašto ju prvo moram ispraznit??
- moguće je i najdoljnu majicu u ormaru izvući a da ove gornje ostanu složene
- kad već neko drka po kuhinji neka barem u zagorene lonce nalije vode ako je alergičan na likvi
- štednjak je puno lakše obrisat nego oribat dan poslije
- kruh je (ako ga ja spremim) narezan u divnoj posudi i uvijek svjež, u ostalim slučajevima je suh smrvljen u nezavezanoj vrećici
- posuđe se ne stavlja u frižider, pa čak ni daska sa jednim komadićem slanine, znam da je ljenost oprat ju onakvu masnu al jebi ga bar neka se spusti u sudoper.
- kanta za smeće ima poklopac, zato da ne viri smeće iz nje a ne zato da bude zasran svim i svačim
- svaka stvar ima svoje mjesto, vrlo jasno i logično, ako barem potrefite odgovarajuću prostoriju u kojoj ta stvar obitava već ste puno pripomogli!!
Tako bi otprilike išle upute, vjerojatno s nekoliko psovki.
Ponovo napominjem da stan večeras blista, sve sam sredila i stigla. Opizdila sam glavom dvaput. Jednom u vrata od ormara dok sam tražila tabletu za migrenu, i jednom u rub prozora dok sam usisavala. Zapela par puta rukavom od majice za kvaku i o svaku pizdariju za koju se moglo zapet. E da još da ne zaboravim, jebem majku od srca komšiji ispod mene koji je na sastanku kućnog savjeta dao svoj kretenski prijedlog za senzorska svjetla u stubištu. Prijedlog je prihvaćen a svjetla se ugase svaki put kad pokušava m otključat lokot na terasi jer hoću raširit veš. I onom drugom i jebem majku! Onom preko puta koji me budi nedjeljom ujutro jer mi se veš osušio. E pa komšija dragi i tebi od srca!! Dabog da ti se u kući sve osušilo osim veša!!
Sad sam se ispirila momački! Obećavam da sam od sutra normalna. I za kraj jos samo rezime:
Kaže jedan bloger na naslovnici svoje knjige «Muškarci su iz birtije, žene su s placa». E ma nemoj mudri, ja na placu odem na tezgu kod nekog ko je pristojan, ne krade na vagi, ne mušičari jadne ljude za deset deka orasa. Isto tako joj preberem ušljivu salatu i uzmem si onu koja mi paše, steram ju u kurac ak neda birat banane, i zaokružim pod uvjetom da ubaci još jednu tikvicu. A ti ljepotane u birtiji treseš u pepeljaru i zatvoriš vrata za sobom, zgroziš se nad zapišanom daskom, objesiš jaknu, obrišeš noge ak je konobarica obrisala pod, zamoliš za čašu vode I PLATIŠ!!
Pa zajebi burke! Barem smijem zvocat, kad već niko ne plaća!

subota, 10. ožujka 2007.

Si ju sun

Reko samo da pozdravim, bilo je opako jučer na sastanku «društva naša djeca», dok sam došla do birtije bila sam mokra skroz. Padala je neka glupa kiša a ja sam naravno ostavila kišobran kod kuće da ga ne izgubim. Imala sam ih 752 reklamna 13 kupljenih i još nekolicinu koje je neko ostavio kod mene u stanu i sve sam pogubila. Osto je samo jedan koji je za snijeg, da dobro ste čuli za snijeg. Naime to je ambrela s printom Janice Kostolomić koji sam mukotrpno žicala puna 4 dana na nekom Velesajmu, ta se ambrela nosi samo po snijegu i ne dira ju niko osim mene!
Ono mukotrpno žicanje nije za mene bilo takvo nego za nekog lika koji je radio na štandu i kojem sam jašila po glavi ta 4 dana. I bome kad je skužio i on (a i lud bi skonto) da je jedina opcija; zvat domara od petog paviljona, dovuć lotru, (srbi kažu merdevine lol) popet se dobra tri metra uvis na štand od OMV-a i skinit kišobran, svima nam je bilo lakše. On me nije više morao slušat a ja sam doma furala ambrelu.
I tako ja jučer, da sirota Jana ne pokisne odem vam bez kišobrana. Dodatak svemu: capnila sam šiške malo kraće, pa kad su povukle vlagu i počele se kovrčat ličila sam na mješanca kokera i bobteila. Svejedno bilo je dobro, 4 babe u birtiji, jedna tepsija i svaka svoju kuhaču u ruci, pa opleti po toj tepsiji i pelinkovcu. Kad smo se napričale prebacile se u Spunk (četvrtkom je Kizo pa je garantirana dobra svirka) i s tim kuvačama srkale dalje. Danas gibam za Slavoniju već sam spomenula da seka i stari imaju rođendan pa treba i to preživit a i prva rečenica u ovom postu nebi imala smisla da sad nastavim pisat.
Odo još zgotovit radni dan da mi se je duša mirna, uf malo sam pospana, čudim se da nema mamurluka, mora da je zafrig sinoć bio dobar. A sad pozdrav! biznis sastanak u 1. vraćam se doma trpam gaće u ruksak i road to hell!

P.S. inače ovo gore je pes od Bože Sušeca, ja sam ipak malo drugačije izgledala

četvrtak, 8. ožujka 2007.

Sretan cijeli mart i maj i tamo do sljedećeg





Dan žena oliti OSMIMART u narodu, naravno sretan vam svima i ženama i onima koji bi to htjeli bit ;))
Sjećam se kak je to kod nas u obitelji išlo. Postojalo je «Društvo naša djeca» naravno u društvu su sudjelovale majke s kojekakvim humanitarnim aktivnostima pa su tako za 8. mart imale feštu u hotelu. Ja i brat smo ju obožavali, to je bio dan kad se stara sredivala predveče i sa komšinicom Zlatom išla na «terevenku» he he imam par slika s tih fešta i to je presmiješno ;))))))
Lool satenske košuljice (Zlata je imala plavu a stara mislim zelenu) suknje «na pol lista» i udri plesnjak a same žene na podiju. Njima je to strašno značilo i mi smo to poštivali maximalno. Taj dan se već ujutro dogovorilo da nema deranja za mamom i da ćemo slušat tatu. Usput to je bio jedini dan kad se moja predivna mama šminkala i meni je uvijek bilo dopušteno buljit u nju dok stavlja maskaru i lagano nanosi ruž. Potaknuta tom praksom ostatak godine sam se ja trackala svim i svačim.
Onaj drugi gušt što sam kao curica osjećala za 8. mart je taj tulum sa tatom koji smo ja i brat imali kad smo ostajali s njim. Kako je stara bila ta koja dijeli ćuške tjera na spavanje provjerava crnilo pod noktima i broji žlice dok jedeš, ostanak s tatom značio je potpunu anarhiju. Za fol dok je stara odlazila smo se presvukli u piđame a njen zadnji korak sa ćuprije je označavao start divljanja, skakanja po krevetima, gutanje kinderalde i kojekakvih ludorija koje je bilo nemoguće izvesti u maminom prisustvu.
Sjećam se jednom je stari predložio da snimamo kojekakve zvukove na kazetofon. Bio je to prvi put da sam uopće saznala da je moguće snimit svoj glas na kazetu. Ajme sad kad se sjetim bilo je to pravo malo otkriće i još jedan nezaboravan tulum s tatom.
A sad pozz!!! odo na osmomartovski babinjak, ne nećemo imat satensku košuljicu ni suknju na pola lista, niti je fešta u hotelu! Dejt ispod sata pravac na pelin pa ćaga i bljuvanje po trgu!!

Samo još mali podsjetnik kak se danas djeca snimaju a da nemoraju prebit prste na dva velika dugmeta (REC I PLEJ zajedno i nagni se do mikrofona)

srijeda, 7. ožujka 2007.

Prvi se pamte!!!

Jupiiii sad bi tulila u onu papirnatu zviždaljku iz američkih filmova koja se obično koristi na rođošima.
Kod nas ta navika (hvala Bogu) za razliku od noći vještica, valentinova, limuzina u svatovima i kojekakvih zapadnjačkih sranja još nije zaživila. Kod nas su još uvijek dječiji rođendani bez kretenskih tuljaca na glavi i svirale koja uši para. Ako neka tetka slučajno donese paketić najčešće on brzo završi u smeću jer se derle napljuje unutra pa neće više svirat a onaj šareni papirić u kojemu je i cijela kvaka pusti boju. Fuj!
E da se vratimo na slavlje!! Iznimna mi je čast da se prvi nakamario jedan remomirani bloger ;)
Mnogo poštovani gospodin Dukarić prvi je uzeo vile i nakamario komentar. A jebi ga ak neće komšija pomoć, ko će? Eto zato volim tu Slavoniju, ako ti krepa auto - komšija će te odvest, kad hepovci isključe struju - bez jebemti od Zune provučeš produžni, ako nemaš s kim u maškare - susjeda skine pregaču i ide s tobom, ako komšinica nema za posudit - njenu djecu pošalješ u dućan i šta god da komšiju zamoliš on će se potrudit da ti pomogne.
Istina.. zato ćeš komšiji skuvat kavu kad kosi travnjak i zvat ga na pivo kad god se šta bitnije desi u rođenoj familiji. I kad je dobra otava uzet ćeš svoje vile i potpuno spreman stat mu u dvorište, dreknit još sa kapije "Komšija kad se kreće!!" on će reć : "polako, aj unutra na rakijicu!" maznit ćeš jednu ljutu, sjest na prikolicu i imat osjećaj ko da cijeli dan sebi sijeno kupiš.
Eto odo i ja za vikend u Slavoniju obić komšiluk i sestri na rođendan. Anđel sekin (najmlađi od tri) će napunit 8 godina, a i tati je rođ dva dana kasnije. Hm... slutim neki kulen...
Ako se ne javim do tad eo pusa! i prvima i drugima i trećima i svim onima poslije..

P.S. Fotka je s jedne bolesne novogodišnje šetnje (2005/2006) ;))
ispred umjetničkog paviljona, mislim da je instalalcija Kožareićeva, bio je tu jedan renault4 prevrnut na bok, jedna kugla, još neke pizdarije i naravno BAGLIĆ!

P.P.S. Fotograf je bio totalno pijan pa su i pixseli negdje zatrpani u snijegu.

Kisinđer!

nedjelja, 4. ožujka 2007.

Ups!


Eo nakon jučerašnje žalopojke oko ne mogućnosti pregleda Zombixovog bloga svečano objavljujem da je riječ o kratkotrajnoj zajebaniciji i za kaznu odrađujem 10 sklekova!

E da i pišanje je sranje ako pišaš uz vjetar!

petak, 2. ožujka 2007.

Kak nas hiće!


Hm, malo sam razočarana, u stvari baš se bezvezno osjećam, sve je bilo ok do maloprije. Malo sam šalabajzala po netu pa reko svratit ću do T-zombix-a. Istina nisam već sigurno zadnjih mjesec dana čitala njegove postove. Inače mi je običaj posvetit se određenim temama u određenom danu. Tako najčešće svojih 10ak fejvorit blogova čitam u određenim danima, i tako mi je puno zanimljivije. Popratim interesantne linkove i komentare na postove.
I tako ja danas do Zombixa kad ono opla !!! pizdom o ćupriju što bi se kod nas reklo. Kaže meni ljepo tekstić odi si stara na T portal pa tam igraj belu a neš mene čitat. (dobro ne piše baš tako ;). Pa ja jadna neuka bila u 100 muka, odma ga ukucala u google da vidim jel' možda kakva pizdarija izbila zadnjih dana a da je mene omanila. Pročitala sam da mu je neko od mudrinić & co prćko po gmailu pa isprovociran time on je nabio tablu "fak of ti sa T IP adrese".
E da i našla sam zanimljiv Zombixov komentar pa nastavno evo citiram komentar sa ovog linka :
"Ja zivom od komentara i za komentare. Kometari me ispravljaju i uce, a ukidanje neregistriranih kometara ne mogu shvatiti. Ja jedino imam problem bas sa registriranim komentarima koji silom zele reklamirati svoje blogove i ostavljaju stupidne komentare tipa "Joj kak ti je bloich bas superishka daj posjeti moj". U stvari sve sto sam ikad radio radio sam da dobijem neku reakciju, bilo kakvu pa makar me i psovali i vrijedjali pa sam i poceo sa postanjem na news grupama jos tamo 2001 godine. Ako ukinu neregistrirane komentare ja se selim na svoj server sa svojim forumom/komentarima, a ovdje cu postaviti samo redirekciju jer ce sam smisao blogaanja i interakcije sa citateljima biti unisten isveden na puko prepucavanje unutar zatvorene blogerske zajednice koja nije sama po sebi losa ali ja se ne zelim ograniciti na bilo kakav zatvoreni krug ljudi jer se to protivi svemu sto radim. Ili kako li je netko rekao "Nikad ne bi htio biti clan kluba koj bi primao samo takve kao sto sam ja."... ili tako nekako."

Mislim da većina iz njegovog kluba pa tako ni sam on nije svjestan koliko običnih duša ima u svojoj vjernoj publici. Eo npr. moja malenkost (čitaj kamara s dva jutra leđa i velikom guzicom ;). Šta da ja radim; imam 25 godina i tek prije 2 godine sam se susrela s računalom. Pa jebote ko da si dijete pustio u pogon Kraš-a da radi šta hoće ili da si prase pustio u blato, tak sam se osjećala. E da da stvar bude bolja još sam i mac-a dobila pa mi niko od kompjuteraša koje sam poznavala nije mogo ništa ni objasnit, e to su bila hrvanja al sad sam sa svojim kjubićem na Ti i jako ga volim. Zajedno surfamo i volimo sve što vole mladi. I on mene jako voli, malo je stariji ali je lijep, ima sive oči i sivu kosu i malu jabučicu umjesto pupka ;))
Kad sam dobila otkaz u firmi u kojoj sam se zaljubila u "dotičnog" s jabučicom bili su mi dužni neke pare, i naravno da sam sivka na odlasku strpala u ruksak i sad i živimo zajedno. Fora je bila u tome što sam s tim ruksakom izljubila sve nadređene u firmi i na pitanje " ideš negdje na planinarenje" rekla ; " ma ne šta ću sad dok tražim posao odo malo u Slavoniju kod svojih pa nosim puno stvari, nisam bila 100 godina" ;))))) ( e da na kraju sam i pare izvukla, a GrejKjub mi je doniran za naknadu zbog duševnih boli i iznimnog zalaganja, onako ko kad dobiš sat za odlazak u penziju)
Sljedeća stavka je bio internet, a to je bilo kompliciranije nego da trebam prošvercat Kurde preko granice. Naravno da sam podstanar i da gazda neće potpisat nikakve zahtijeve a homebox nije dolazio u obzir, a iskon duo nije dostupan, a zgrada nema kablovsku, i još 100-tinjak takvih aaaa a ova. I onda sam fino smislila rješenje; susjed koji je korisnik adsl-a je bio voljan da udružimo snage i podijelimo pare. Pa sam fino njemu nabavila bežični ruter i sebi BEŽIČNU MREŽNU KARTICU S DRAJVERIMA ZA MAC, (naglašavam ovo jer sam prekopala sve dućane u Zagrebu a oni koji su ju imali nisu mi mogli garantirat da će šljakat na Mac OS x -u i niti su ju bili voljni zamijenit ukoliko mi ne odgovara a ja u kurcu s lovom škrta bacit 300tinjak kuna). Sama instalacija svih tih čuda moderne tehnologije ima svoju priču zahvaljujući našem predivnom Pinđi no o tome nekom drugom zgodom ;)
I tako sad fino sa komšijom dijelim wireless vezu i ljepo mu za flat ubodem stotku svaki mjesec i ne čekam u pošti da platim račun i ne zajebava mem gazda da mu odreske moram donosit na uvid. I onda odem do T-zombixa i on me prespoji na T-portal. Eto ga jebi sad!

Ko će platit baliranje?


Eto u valu novogodišnjih odluka, besramno pregaženih već od 1. siječnja bila je i ona da svoja razmišljanja nabacam negdje na kamaru. Eto zato i ovaj blog.Kad ga imaju političari, zvijezde, djeca, vjerojatno i drugi kategorizirani s ovim ili onim naslovom pa nek ga ima i jedna zdrava, debela, brkata seljanka!
Mislim da neću poštivat pravila arhive, čak sam razmišljala da sve postove potrpam u jedan datum, al nađe se spominjanja nekih određenih dana pa mi se ni to neda ispravljat.
Tako da će ovdje biti koječega nabacanog, pa eto ako neko slučajno nemože pohvatat sve niti slobodno neka pita, il nek uplati pare za balirku pa će se i to dat sredit.