subota, 26. svibnja 2007.

Ko puši dobar je u duši!


Kolo je neki meme oko sprovoda, Siniša si je bome dao truda (skoro trudan ost'o) a onda je danas sjevnio s nekom kaljužom gdje je umalo Nada trudna ostala.
Dosta se toga vrti i oko cigara ovih dana, naravno držim palčeve svima koji su odlučili prestati, možda i mene jednom popusti.
Ne da mi se oko sprovoda i smrti al evo pričica o cigari koja tinja pod kamarom ;)

Imala sam svoju kladu na dedinoj livadi. Ogroman trupac hrasta koji je počeo trunut i bio je moje tajno skrovište. Lagano sam skinula oveći komad kore i izbušila ono što mravi i crvi nisu uspjeli, napravila rupu taman da mogu provući ruku i na kraju malo veću rupu. Unutra su bile sličice životinjskog carstva, plava ogrlica od plastičnih perli, cipele od barbike, škljoca i upaljač. Skrovište je bilo savršeno nevidljivo kad se pažljivo ona kora vrati natrag i sigurna sam da me niko nikada nije prokužio.
Imala sam 5 i POL godina i onda mi je tih «pol» bilo važno kao i onih 5. Livada je blizu kuće i bilo je uobičajeno tamo se igrati. Bilo je puno cvijeća i kiseljaka i vječito sam neke trave brala i pravila buketiće. Redovna procedura sadržavala je; penjanje na kladu (trava je bila veća od mene na nekim mjestima) , provjeru da me neko ne prati, pa provjeru stanja u tajnom skrovištu. Često sam paljkala taj upaljač i pravo je čudo da nisam zapalila koju otavu.
Jednom prije obilaska, ponela sam si cigaru i prastari Mikijev zabavnik i tad se procedura nešto izmijenila. Prvo sam izvadila upaljač, zapalila cigaru, vratila upaljač, popela se na kladu i držala Mikijev zabavnik tako da se ne vidi cigara. Nije mi bilo zlo i nije mi smrdila, naprotiv tak sam si bila bitna, uf... i tad sam odlučila da ću biti pušač kad narastem.
Pušila sam nekih mjesec dana, uz zabavnik i bratove čitanke (naučila sam čitat sa 4), povremeno, kad su starci radili. Cigare saam skupljala jednu po jednu kad bi stara viknula iz bašče da joj donesem pljuge i vode u bokalu, ladno bi maznila jednu putem. Zapalila sam i jednom na prozoru vireći ispod spuštene roletne dok sam ju gledala kako pljevi luk ;).
Onda sam na jesen, kad je počela škola, odlučila prestat. Neznam kako ni zašto samo sam prestala, valjda je i tad nešto drugo bilo IN, znam samo da je bilo bezbolno i lako, bez krize...
Apstinencija je trajala do 2. razreda gimnazije i to je najduži period bez cigare. Da stvar bude smješnija u tom su periodu starci mislili da pušim. Jednom me frend (7. osnovne) zamolio da mu čuvam cigare jer mu stara pretura po đepovima. I ja sam tu Croatiu strpala u rifle i zamotala u ormar. Naravno= Stara slagala robu i našla ih, gnjavila me pol sata i nije vjerovala da nisu moje. Na kraju mi lakše bilo priznat Nekrivnju nego se dalje prepirat. Sjećam se da sam ju molila da ne kaže Tati, (oduvijek smo najbolji frendovi, bilo mi bed jer me sto puta nagovaro da zapalim s njim a ja sam mu kvocala da prestane jer će krepat od toga). Na molbu je stara rekla: «Je, moš mislit, pa kad dobiješ rak pluća nek' samo mama zna, zajebi!»
A onda sam nepromišljeno, naglo u 2. srednje rekla starom; «daj jednu da zapalim»...... evo je gori i sada i pada pepel po tipkovnici.

nedjelja, 6. svibnja 2007.

A šta ćeš? ...Konjak i deci kisele!



«Curi od jutros od četri i pet, rješilo nebo da potopi svijet, konobar uno caffe macchiato!»

Nema me već neko vrijeme zapravo neznam odakle da počnem koješta mi se izdogađalo, napravila sam žešći zajeb (dala otkaz na poslu zbog nekog novog posla pa su mi taj dan javili da moram čekat barem još mjesec dana, možda i dulje) i par dobrih poteza, ostalo sve po starom.
...U kurcu s lovom, nenavikla na sjedenje kod kuće, Kamara se fino vratila u staru dobru birtiju, iako je bježala od nje ko vrag od tamjana. Često se pitam bježi li zaista vrag od tog tamjana i koja je fora u tamjanu ako zaista bježi ;).
Obzirom da birtiju pod svojim kretensko stručnim vodstvom drži jedan od «rođenih» tako sam i pristala na neprijavljenu šljaku za ok dnevnicu (obzirom na količinu posla u smjeni).
Famozno mi je to, baš bi mi mogli pojasnit i neki od Vas koji ovo čitaju, ( vjerujem da ima privatnika među Vama ), koja je fora i kakav je osjećaaj radit sam za sebe, kako je to sam sebi biti šef ili biti nadređeni nekome?
Na koji način vrednujete vlastiti i tuđi rad, koje su dileme oko prihoda zaposlenika i koja prava na osnovu čega dajete radnicima?
Da se razumije ja se ne žalim. Duboko u duši sam NKV i rano sam se pomirila da ću vjerojatno takva i ostati, debelo sam svjesna svojih kvaliteta i svog odnosa prema radu kao jedinom izvoru materijalnih prihoda u životu i po tim principima djelujem.
Prije par godina konobarila sam, za moj pojam dosta dugo, u Bulldogu, ovi iz Zg-a vjerojatno znaju o kakvoj se birtiji radi. Namjerno spominjem naziv da oni koji imaju predodžbu o količini posla sami sklepaju sliku u glavi. Para je bila ok, ali pritom ne mislim na satnicu nego na količinu love koju smo zarađivali obzirom na iznimno situiranu strukturu gostiju. Tamo je ekipa izrabljivana, ima milijardu managera lokala, najobičnijih klošara koji su ufurani jer imaju đabaleska cugu u skupom lokalu, i drkaju kurac po cijele dane. Jedino zadovoljstvo im je kad ih Veliki Bijeli Bizon pogladi po glavi, i kad ih Čedo Prodanović pozdravi. A Čedo siroče pozdravlja uvijek jer je pristojan i fin prema svima u toj biritiji i jebe mu se živo hoće li mu 'ko poslat cugu, on je samo skrenio u povratku s placa i želi malo mira.
Istina, pokrala sam Velikog Bijelog točno onoliko koliko je on pokrao mene, i nije mi žao i ne osjećam krivnju, i drag mi je svejedno, jer sam pobrala iskustvo i tehničku izvedbu samog posla dovela do savršenstva. S druge strane to je jedina djelatnost koju ne želim raditi, koju strašno cijenim i zbog koje žalim sve koji ju obavljaju.
Ono na čemu sam najviše zahvalna tom jebenom Bulldogu i zbog čega sam spremna vratit svaku lipu isfuranu bez računa je Ona.
Ona me svemu naučila, zadala vertikalu po kojoj se taj posao obavlja, učinila me izvrnom u koječemu. Didi mu šljaka već jedno desetljeće, jedina koja mu ništa dužna nije. Ostali-gori i od mene ;).


Ja odo od 7 odradit smjenu. Jebe me tetak za deci bielog vina na obračunu, pa se dragi moji ljepo podijelite, jedni s Banom u ekipu nek drže fige za novi posao (Bane je već držo dok je prošao razgovor pa: «Bane nebudi ti teško stisni ope palčeve!»)
a ovi drugi; držte fige da ne pobijem rodbinu.



E da i obavijest za MM: Prve 3 su pale ;)