subota, 7. srpnja 2007.

Leđa k'o ledina a mozak k'o dijabola


Iako je stravićno vruće u našem malom kokošinjcu baš me neka Ladna podsjetila da nakamarim novi post.





Polumrtva sam, što od vrućine što od novog posla.
Radni dani počinju rano i završavaju kasno a pomisao da čekam 2008-u kako bi mogla na godišnji, me ubija. ;(
Tako da i ove godine kurčina od mora i sunca i plaže ;)
U bivšoj sam firmi nadobudno šljakala cijelo prošlo ljeto, misleći da će rujan biti moj mjesec za odmor. Onda se rujan pretvorio u listopad , pa su počela sranja s lovom pa nisam imala srca otići dok su svi grcali od posla. Tako sve do veljače koja mi je uručila otkaz kojeg je onakvog "krasnog sporazumnog" potpisala tajnica umjesto mene a ja se opet nisam imala srca gnjavit. I tako je Kamarica popušila 23 dana godišnjeg na koji nisam imala srca otići niti tražit lovu da mi se plati.

A kad smo kod srca... nešto mi je slabo ovih dana, stegne se svako malo. Putujem rano i gledam koješta, i razmišljam i često ostanem bez riječi...vjerojatno zato ni ne pišem.
Zapne mi knedla u grlu a srce se stegne kad;......

==> Putujem rano, Oni su u majicama bez rukava a Ja zabundana do grla... jebeš ga ...friško je oko 5:00

==> Oni su nezdravo preplanuli, sa izranjavanim rukama a moji se, u kućnoj radinosti izmanikirani nokti fino sjaje

==> Njihov je gablec u plastičnoj vrećici strpan u žurbi. Uparit će se do podne, kapljice će se nahvatat na vrećicu a kruh će poprimiti miris. Ja svoj gablec nosim u novčaniku.

==> Putujemi i Ja razmišljam o svima koji su već na moru, potajno želeći da sam i ja tamo. Oni isto razmišljaju o svima koji su već na moru, naglas želeći da i ostali odu. To bi značilo da će ovaj autobus prolazit kroz manju gužvu, a sljedeći za njim kroz poluprazan grad. Onda će Oni s tim sljedećim stizati na gradilište s 20-ak minuta duljim snom.
Kad zbroje 20 minuta u svakom danu srpnja i kolovoza dobiju 1240 minuta godišnjeg odmora.

==> Jedan dan ima 1440 minuta...e tu mi se jebački stegne.

==> Oni izlaze par stanica prije. Hodaju 10-ak minuta do gradilišta. Ja stisnem dugme na štangi i napaljeni smrad za volanom mi stane pred firmom iako tamo nije stanica.

==> Oni uzimaju alat i ostavljaju gablec u ćošku zgrade koju zidaju jer je jedino tamo hlad. Ja ulazim u ured, palim klimu i odem si zakuhat kavu.

==> Oni se prže na suncu, znoj već treći put probija. Ja sam popila kavu i palim računalo.

==> Vraćamo se kući zadnjim busom sa industrijske zone. Oni polumrtvi u majici bez rukava, ruke su im prljave i suhe, na sjedalu do kraj njih je kolega s posla. Ja sam isto u majici bez rukava. Moje su ruke meke i nokti fino sjaje. Na sjedalu do mene duga majica i brendirani ruksak.

==> Oni, kad se gazda smiluje, svoju plaću nose smotanu u izderanom džepu, a džep je mal i poluprazan. Ja svoju dignem na bankomatu pod zgradom a na netu provjerim jesu li doprinosi uredno plaćeni.

==> Oni kunjaju premoreni. Ja šaljem sms nekome “ za kavu” jer sam lijena ponovo se vraćati u grad.

==> Ja izlazim par satnica prije. Šofer otvori vrata i nasmiješi se. Oni sneni izlaze kad drekne: “okretištee!!”


….i taj zadnji popodnevni bus sa industrijske zone je besramno star i prljav. On nema prekidač za ugasit grijanje niti se prozori mogu otvorit. Jedini je takav u voznom parku ZET-a. I Oni i Ja znamo da mr. Bandy smatra da je dovoljno dobar za one koji se u njemu voze.

Gadovi…a gad sam i sama katkad, izletim sa “bauštelac” i pokažem srednji prst kad neko zviždi s krana. I sram me kad sam takva.
Sram me, kad me uhvati objest i zaboravljam na ovo što imam.

Obećavam da neću više nikada, ako mi se koji put i omakne….pliz sory…
….bat jebiga.

Broj komentara: 13:

Ire kaže...

baš jebiga :)
odličan txt!
a propos godišnjeg, ja nisam bila na moru 7 dugih godina, pa ti vidi. bit će bolje ..

kamara kaže...

Heeej dobrodošla!! Ma šljiviš godišnji, ljepše će nam bit dok se još malo zaželimo.

Znaš onu foru kak bosanac kupi tijesne cipele sadmo da mu bude ćeif kad ih izuje ;))

studena kaže...

Sve mi se čini da ću ti se morati češće nakamariti podsjećajući te na novi post.
Ovak si odlično iskamarila, kakmarico mala :)
Sjetno, iskreno, pokajnički, ali i °ebeno realno.

kamara kaže...

heeeej eo maloprije ispala iz tog busa ;)

i odma na vas dve naletim ;))))

sklblz kaže...

Opalim na posao više puta dnevno. A zakači me i subota. Drmne me i nedjelja, a i kakav praznik. Eh.

Realitet, jasnost i snaga ovog posta su me spičili u tintaru. Baš dobro :-)

kamara kaže...

;) sklblže pazi samo da te ne opizdi nešto dok se muvaš na biciklu. Gledam danas vijesti jes' vidio kak su se oni tam polomili na na nekoj utrci?

Baš mi drago da sam vas a i sebe podsjetila da nam je ustvari ok.
Mene ubi ta moja objest kad me prekobaci u glavi i kad me šoraju neke niske strasti, trudim se zbilja othrvati im se i još nekada popustim. Grozno mi je kad blebnem neko sranje i to zaboli one najbliže. I još groznije; prije tog "bleb" znam da će ih uvrijedit a opet blebnem.
I sve se nekako tješim s onim "ko prizna pola mu se prašta" pa sutradan odam okolo i izvinjavam se. Ma... valjda će popustit kad narastem ;)

Odo se sad izvinit na leđa u krevet :)))))

studena kaže...

Ma taj srednji prst oni ni ne doživljavaju tako strašno (uvrede tipa, prljavi majmune i sl. već da), to ima je kao malo prepucavanje :)
jednom mi reče jedan poznanik, kad sam ga pitala koji im je to gušt fućkat i dobacivat, da je puno žena zahvalno za takav oblik pažnje...u izvjesnim godinama.
Lagano shvaćam što je htio reći... ;)

sklblz kaže...

Imam tu sreću ili naviku da ne pratim vijesti, pa me tuđi padovi uopće ne plaše. Inače, tko zna, možda bih odmah pomislio da će se to meni dogoditi. A na biciklu me ne može ništa opizditi, jer pičim tolikom brzinom da sam nevidljiv prosječnim opizdivačima (a ispodprosječne ionako ne primjećujem).
Jesi, podsjetila si nas da nam je ok ili skoro ok, iako bi mi ponekad paslo antrogariti na baušteli, pod uvjetom da mi mozak smije biti na paši (hoću reći, buljiti s građevine) :-)

Ire kaže...

eh ja godišnji više nemrem šljivit. dosta su me žuljale cipele ;)

kamara kaže...

@lipički studenac

Fiiijuu fit!!! ;)

@sklblz
probaj buljit s bicikla dok juriš, pa da vidimo di su ti opizđivači ;)

@Ire
mora da je osjećaj dobar a?

sklblz kaže...

Ne mogu buljiti dok bicikliram, jer mi suze oči od silne brzine (a rado bih) :-)

Kristina kaže...

Hej, Kamarice, sjajan si tekst nakamarila.
Razumijem te, potpuno, imam i ja tih dana, kada su sve patnje ljudskog roda moje,ali i onih dana kad se sjetim sta sam sve morala proci da bih bila danas tu gdje jesam, kako ti rece ispred bankomata...
Pa onda malo manje zalim druge, a vise sebe.
A za odmor, kako te tu tek razumijem.Godine su prosle pune muka i dokazivanja da mogu raditi za troje pa mi ni odmor nije trebao , pa se onda navikla i sad kad na to po zakonu i svemu ostalom imam pravo, meni se i ne ide :) Ljepse mi je raditi, a i stetnost od UV zracenje ;)kome to jos treba.

MasterMind kaže...

Godišnji - a kae to? MM i ja smo si poslije socijalizma natovarili za vrat samoupravljanje, pa dok svi ispucaju svoje godišnje, prođe ljeto, pa prođe tako i 10-ak godina. Držimo se još moj stari i ja, nekako su pola subote i nedjelja dosta da se ispucamo po ćefu.

Prošli tjedan sam čekala svoju referenticu u njezinom hladno zelenom uredu u mega-banci, slušala polutihu glazbu iz zvučnika u stropu i gledala fotografije obitelji na radnim stolovima ljudi iz te kancelarije. Bilo je oko 18h. U toj sam sobi shvatila da bih pukla da moram raditi u banci, da se moram smješkati klijentima i šefu. Referentici je zadatak da mulja mene (držim se pod kontrolom i pristojno joj dam do znanja da prestane srati - nacerimo se obje i stisnemo ruku na pozdrav) i proguta sva sranja svojih šefova.
Shvaćajući to, pomislila sam kako dugo nisam srala s izljevima samosažaljenja i da će sljedeći vjerojatno biti ogavan - jer takve nam se stvari uvijek periodički dešavaju, gubitak kontakta s okrutnom stvarnošću. Utoliko su slađi ti trenuci kada si kažemo "dobro je, jebiga, fakat je dobro".