nedjelja, 16. prosinca 2007.

"Šta će nama šoferima kućaaaaaaa"

Molim Vas dragi gosti da uzmete svoju cugu i uputite se zamnom.


Od danas na novoj adresi ......

a poslije ko zna ;)

subota, 15. prosinca 2007.

Šta ti radi rodbina? «Rodbina se razbila»




Imali smo zajedničku sobu i do neke osme godine spavali u zajedničkom krevetu. Odgajani u duhu blizanaca i bili nerazdvojni uvijek. Iako nimalo slični razapeli smo među sobom neki nevidljivi štrik i čvrsto ga povezali jedno drugome za nogu da nas drži zajedno za «nedaj bože». (zapamtite taj štrik, kasnije u ovoj priči jednog od nas će umalo koštati glave).
Ja sam bila za pizdariju a On taj sitan glas razuma i mozak operacije u trenutku izvođenja iste. I bio je hrabar i promišljen u stanju razraditi plan do najsitnijih detalja, mjesecima unaprijed. Razlike su i naoko bile vidljive, iako stariji od mene (jednu godinu, dva mjeseca i dva dana) već nakon pete godine života ja sam bila za glavu višlja i 10 kila teža. To nam je bila mjera do kasnih srednjoškolskih dana ( i to je značilo da se razvijamo ispravnim ritmom od samog početka) poslije je On dobio onu «glavu više» ali kile nije mogao namaknut. Da se razumijemo njegova kilaža je predstavljala normalu prije nego moja ;) ja sam, da bi skinula sve atribute «kamare» morala žestoko zapet.
Koliko god se razmicali onaj štrik je bio dovoljno dugačak da nas veže a ne sputava.
Panično sam se bojala (baš kao i danas) da mu ne prepizdi taj vez oko zgloba. On mi je sve. Rame za plakanje, prvi na cool listi kojem želim objaviti bilo neku srećicu iz svakodnevnog života, On je onaj kakva želim biti kad narastem i nikad ga nisam htjela drugačijeg niti ga netko može premašiti.
Naravno da smo se svađali i tukli, pa bože moj, ista nas je mama rodila, ona koja plete konope za vezivanje djece i vješanje veša na dvorištu.
Stara nije smjela znat da se tučemo pa su fajtovi bili odigravani noću, u onom zajedničkom krevetu. Šutke smo se trkali nogama gdje god i jauke izvikivali u pernati jastuk i zgužavnu ambasador deku. Ako bi se koji izvukao iz posteljine značio bi nenadani ulet kondora u kokošinjac. A stara je ćuškala snagom Mate Parlova, što bi si priuštili samo u rijetkim prilikama kad se u drugorazrednom meču nije mogao naći pobjednik.
Preko puta kuće bila je stara zapuštena ciglana i još smrdljiviji bajer obrastao trskom i žabama koje su noću proizvodile kreket od 180 decibela. ( za neupućene bajer je samonastala močvara, u konkretnom slučaju nastala iz iskopina gline za navedenu ciglanu a kasnije keramičku industriju) Obožavali smo i žabe i bajer jer su nam bili strogo zabranjeni. Bajer je itekako ostavio traga na nama, On je zbog njega postao prirodoslovac a ja vrištim kad vidim žabu. Zbog bajera samo prvi put vidjeli rotirku na polcijskom autu i ronioca jerbo si je jedan stari pecaroš, (nakon što mu prepizdilo da niko ne trza) zavezo vreću kamenja oko glave prije zadnjeg skoka u životu. Obiteljska anegdota kaže; das sam prvi put ugledala more uz rečenicu «jebote kolki bajer!» (bez ovog «jebote» i sa značajnom ulogom slova «J» jer mi je «r» predstavljalo problem do prvog osnovne.
On me noćima plašio pričom kako će sutra rano obući kupaće gaće i otić na bajer hvatat žabe, a ja sam jutro iščekivala u suzama zbog straha što On ne zna plivat trudeći se ne probudit ga dok se mama ne probudi, jer kad se Đusa digne nije bilo šanse da neko zgiba bilo gdje bez njenog znanja a kamoli da šeta u kupaćim gaćama na temperaturi nižoj od +30, jelte da se ne naladi ;)
U međuvremenu, doblili smo još dvije da osnujemo četverac bez kormilara na onom bajeru i da starci popune vitrinu sa slikama dok ih don Živko Kustić umilno gleda.
Nadoštukali smo štrik i spremno ih omotali svatko sa svoje strane. Samo su nas metri udaljavali ali je tekućina u onom štriku imala jednaku koncentraciju ljubavi dovoljnu da opsatnemo bez viđanja.
Dotad sam se ja zaljubila u jednog vrlo sličnog Njemu a On u paragliding.
Bila sam presretna zbog svake njegove minute provedene u obalcima sve dok se nije dogodio pad.
Neki krivi vjetar, rotori i lude termike napele su štrik prejako.
Obzirom da sam teža nije me mogao povuć u oblake, osjetila sam da je preslab i cuknila svom snagom, kud puklo da puklo, povukla ga i tresnula na leđa, ja s nekog metra, on s nekih tridesetak na noge.
Stara me nazvala s knedlom u grlu...dotrčala sam u bolnicu i vidjela zagipsane kvrge oko gležnja...huh dobro je nije puko.
U strmoglavom padu, omato je štrik platnom od krila, da ga ojača,i uspio je.
Ni napuknut nigdje nije, sve sam pregledala, nadoštukala popriličnu metražu opet za «nedaj Bože» i sjela napisati ovaj text.


Burke Semper Fly!